Iza sedam gora, u najdubljoj unutrašnjosti Istre, na pola puta između Pazina i Buzeta odjednom izranja - Draguć. Smješten usred ničega i stiješnjen na hrptu brežuljka svojim vas skladnim starinskim vizurama naprosto mami.

Draguć je najpoznatiji gradić u općini Cerovlje, koji je zbog svoje slikovitosti i očuvanosti arhitekture često kulisa domaćih i stranih filmova i serija pa ga nazivaju istarskim Hollywoodom, ali nije Draguć samo kulisa. Uzvišeno šarenilo freskama ukrašenih crkava i njihovo sakralno blago meta su znatiželjnih izletnika, a udobni smještajni objekti pružaju mogućnost da u tišini koja ovdje vlada i vi budete - u glavnoj ulozi. Poznat je i po vrijednim freskama u crkvi svetog Elizeja i u crkvi svetog Roka, zbirci sakralnih umjetnina u crkvi Blažene Djevice Marije svete Krunice, po oltarnoj pali slikara Veneria Trevisana u župnoj crkvi svetog Križa, po bogatoj glagoljaškoj baštini koja se danas čuva u domaćim i stranim muzejima i arhivima.

Kroz povijest

Današnji je Draguć nastao oko istoimenog srednjovjekovnog Kaštela koji je danas gotovo potpuno uklopljen u arhitekturu kasnijih razdoblja. Postojao je međutim još stariji Draguć, oko 2 km istočnije, na samom vrhu najvišeg brda ovog dijela Istre. To se brdo naziva Stari Draguć, a dosadašnja su istraživanja pokazala da se radi o brončanodobnoj ilirskoj gradini, jednoj od 350 evidentiranih u Istri. Stari Draguć se ističe među njima po svom položaju na čak 503 m nadmorske visine.

Draguć je spomenut 1102. godine kao Dravuie u darovnici istarskog markgrofa Ulricha akvilejskim patrijarsima, a kasnije je, kao dio buduće Pazinske knežije, pripadao Goričkim grofovima pa je stoga 1374. s čitavom Knežijom na temelju nasljednog ugovora pripao austrijskoj kući, odnosno Habsburgovcima. Kao mjesto na granici njihovog posjeda bio je česta meta razaranja pa su ga napadali i naselje oko kaštela palili i razarali i Turci (1483., 1511.) i Venecijanci (1421., 1508., 1511.)., a 1523. pripao je Veneciji. Ono što su započeli ratovi nastavila je u više navrata kuga, a dovršila 1855. godine kolera koja je desetkovala stanovništvo. Pravo je čudo što je gradić opstao i što se toliko toga sačuvalo do današnjih dana. Veliku su ulogu u životu srednjovjekovnog Draguća imale laičke udruge – bratovštine, njih dvanaestak, koje su brinule, osim svaka o svom oltaru, i o drugim aspektima srednjovjekovnog života. Glavnu je riječ u svjetovnim stvarima imao izabrani župan, a u crkvenim farman - župnik, koji je često preuzimao i ulogu notara, pišući glagoljicom. Šarenim inicijalima ukrašen Dragućki glagoljski brevijar iz 1407. godine koji je bio u upotrebi u crkvi svetog Križa u Draguću, danas se čuva u arhivu HAZU-a u Zagrebu.

Šetnja gradom

Za potpun doživljaj Draguća preporučujemo posjet unutrašnjost barem jedne od četiri dragućske crkve. Grobljanska crkva svetog Elizeja najstarija je crkva u mjestu. Građena je kamenjem različite boje koje je planski posloženo u dekorativne slojeve, što je jedinstveni slučaj u Istri, a upućuje na duboku starinu i na bizantske utjecaje, baš kao i svetac kome je posvećena. Unutrašnjost crkve ukrašena je romaničkim zidnim slikama s kraja 13. stoljeća, a rad su nepoznatog majstora. Kao i velika većina oslikanih crkvica u Istri i ova je u 16. stoljeću morala biti usklađena s odlukama crkvenog koncila te su zidovi premazani slojem bijele boje, a freske sakrivene. Otkrivene su tek 1947. godine i restaurirane u razdoblju od 1986. do 1988. Tijekom radova na restauraciji fresaka otkriveno je da se ispod njih nalazi još jedan stariji sloj slika te da je postolje oltara zapravo starorimski spomenik.

Crkva svete Krunice ili Gospa od Ružara sagrađena je 1641. godine na mjestu starije crkve. U njoj je danas pohranjena prava mala riznica umjetnina koja se sastoji od oltarnih slika i pet lijepo sačuvanih drvenih oltara koji su nekad bili u upotrebi u dragućkim crkvama. Među njima je i oltar danas nepostojeće crkve svetog Silvestra na Starom Draguću. U glavnoj, kamenom popločanoj ulici koja vodi na glavni trg prevladavaju barokne i klasicističke građevine među kojima je kuća kapetana Draguća. Glavna ulica završava na prostranom trgu kojim dominira zvonik župne crkve sagrađen 1844. godine. Sklad fasada iz XIX. stoljeća upotpunjuju ogromna stabla ladonje ispod kojih se nalazi stari kameni stol, simbol nekadašnje gradske samouprave te zanimljiva funtana iz 1888. godine. Na jugozapadnom se dijelu trga pruža prekrasan panoramski pogled na Grimaldu i jezero Butoniga, a dojam naglašava Renesansna kula koju je u XV. stoljeću dao sagraditi venecijanski providur Francesco Basadonna, i danas omiljeni vidikovac. U zid pored stepenica je ugrađen grb Basadone, a ispod njega i posveta kojom je dragućka općina ovjekovječila svoju zahvalnost tom graditelju obrambenih zidina. S desne strane stepenica ugrađen je reljef lava svetog Marka - simbol Venecije.

Župna crkva Svetog Križa potječe iz XV. stoljeća, ali je kasnije više puta nadograđivana. Oprema crkve potječe uglavnom iz XIX. stoljeća, a pažnje je vrijedna oltarna slika koju je naslikao Venerio Trevisan (1797. – 1871.) slikar iz Vodnjana, aktivan u Istri polovinom XIX. stoljeća, čija se brojna djela mogu naći diljem Istre (Vodnjan, Pazin, Rovinj, Marčana, Krnica, Hreljići, Kanfanar). Prema najnovijim istraživanjima upravo na platou na kojem je danas župna crkva svetog Križa treba tražiti ostatke nekadašnjeg kaštela. I zaista, primjetit ćemo da se crkva sjeveroistočnim kutom naslanja na temelje jedne od porušenih kula bivšeg kaštela. Ostaci su kaštela još vidljiviji na zidu u kojem je prolaz s lučnim vratima kojim od crkve dolazimo u sotoportik, gdje i danas pri vrhu zida vidimo nekadašnje prsobrane, danas zazidane. Takav način zidanja prisutan je i kod drugih obližnjih kaštela (Posrt, Gradinje, Grdoselo, Kršan, Pazin) te ga stručnjaci smještju u XIV. stoljeće. Iznad sotoportika nalazio se fontik, odnosno gradsko spremište za brašno i žitarice koje se čuvalo za slučaj nerodnih godina, rata i gladi. U vrijeme vladavine Venecije seljaci su bili obavezni čak 30 % svog uroda pohranjivati u fontik i to po cijeni ispod tržišne. Kroz slikoviti dragućski sotoportik izlazimo na drugi kraj Draguća do crkve svetoga Roka.

Crkva Svetog Roka sagrađena je početkom XVI. stoljeća. Tu je bio nekad glavni ulaz u Draguć pa je crkvica na tom mjestu zapravo štitila naselje od kuge, kako se onda vjerovalo. Unutrašnjost je potpuno oslikana zidnim slikama (freskama) koje je u dva navrata, 1529. i 1537. godine, izradio majstor Anton s Padove i to posvjedočio jednom glagoljskim, a jednom latiničnim natpisom. Majstor nije bio iz talijanske Padove, već iz današnje Kašćerge, mjestašca koje se, zagledate li se pogledom preko jezera, vidi s vrata crkvice. Istom se autoru pripisuje i oslikavanje crkve sv. Roka u Oprtlju, a najpoznatiji je po Humskom triptihu – jedinoj poznatoj srednjovjekovnoj slici domaćeg slikara u Istri. Freske u crkvi sv. Roka nisu, kao u većini istarskih crkvica, naknadno pokrivane bojom pa je njihov kolorit ostao gotovo u cijelosti sačuvan, osim što su polja slikana olovno bijelom bojom zbog djelovanja vlage postala crna.

Kultura u Cerovlju

Crkva svetog Roka

Cerovlje - Draguć

Kaštel Possert

Cerovlje

Kuća fresaka

Cerovlje - Draguć

Kaštel u Pazu

Cerovlje - Paz