Pićan - gradić legendi

Pican, Petina, Petinum, Pedena, Penna, Biben, Pyben, Piben, Piebn, Piebnn, Pitchann... što se krije u tom imenu? Ponekad nije jednostavno u povijesnim izvorima slijediti tragove Pićna jer se on krije pod najrazličitijim imenima. Porijeklo imena Petina neki pripisuju pretpostavci da je Pićanska biskupija bila peta po redu u svijetu pri čemu u riječi "pet" vide keltski korijen. Pićan je zasigurno naseljen u dalekoj prapovijesti. Najstariji dijelovi histarske gradine nalazili su se na brdu Kalvarija, sjevernije od današnjeg naselja, a zatim se pretpostavlja da tu živi keltsko pleme Secusa. U rimsko se doba, vjerojatno na istom strateški dobro odabranom mjestu, nalazilo vojno uporište i naselje Petina.

Ima autora koji su baš uz Pićan vezivali i naziv Pucinum kojim i Plinije i Ptolomej nazivaju utvrdu u unutrašnjosti Istre koja je i na rimskom dvoru bila poznata po posebno dobrom vinu. Žena cara Augusta, Livia, vjerovala je da svoju dugovječnost duguje baš činjenici da pije isključivo to vino. Jedini danas vidljivi trag rimske prisutnosti je natpis na kamenu ugrađen u dovratnik kuće nasuprot zvonika koji spominje Lucia Caonalia iz porodice Pupinia koju nalazimo i drugdje u Istri (Kringa, Pula, Poreč, Kopar, Trst).
U doba vladavine Bizanta Pićan je bio administrativno središte središnjeg dijela Istre. Od kasne antike pa sve do kraja XVIII. stoljeća u Pićnu je bilo sjedište istoimene biskupije, jedne od najstarijih, ali i najmanjih u kršćanskom svijetu uopće.

Legende o svetom Niceforu

Uz nastanak Pićanske biskupije i uz njenog zaštitnika svetog Nicefora vezane su brojne međusobno isključive i često isprepletene legende. Snalaženje nam dodatno otežava činjenica da su s Pićnom zapravo povezana dva Nicefora - sveti Nicefor mučenik i sveti Nicefor biskup.

Legenda o svetom Niceforu mučeniku kaže kako je rimski car Konstantin Veliki (prvi koji je priznao i poticao kršćanstvo i koji je sagradio novo središte carstva - Konstantinopolj, kasnije Carigrad) dao tjelesne ostatke svetog Nicefora iz Antiohije postaviti na lađu u Carigradu i naredio da se na mjestu gdje se lađa sama zaustavi ima ovom svecu posvetiti crkva. Po proširenoj je verziji svečevo tijelo nakon pristajanja uz obalu Istre postavljeno na konja koji je pušten i zaustavio se baš u Pićnu.

Prema legendi o svetom Niceforu biskupu i trnoplesarima Nicefor je bio pićanski biskup (u nekim verzijama prvi pićanski biskup i osnivač biskupije) kojega su Pićanci tužili akvilejskom patrijarhu zbog navodno nećudorednog života jer je živio sa svojom nećakom. Kako bi ih odvratio od optužbi i dokazao svoje božje poslanje Nicefor im ponudi da udarcem štapa o neplodno i dračom obraslo tlo otvori izvor pitke vode. Pićanci to odbiju, pravdajući se da im je potrebnija drača koju kasnije koriste u svojim vinogradima. On na to uzvrati riječima: da Bog da bosi po trnju plesali, zbog čega se za Pićance do dana današnjeg uvriježio naziv trnoplesari.

Umjesto u Pićnu, Nicefor je na putu ka patrijarhu u Akvileju stvorio izvore u Gračišću, Krbunama, Buzetu, Trstu i drugdje. Došavši pred patrijarha ne imade gdje objesiti svoj plašt, već ga zatakne o zraku sunca što je provirila u prostoriju i taj je znak bio dovoljan da ga se oslobodi svih optužbi. Na povratku Nicefor umire te mu se tjelesni ostaci čuvaju u Umagu sve do 1379. kada ih otimaju Genovežani. Ipak, po svečevoj želji, u znak oprosta je u Pićan poslana njegova desnica koja se i danas čuva u župnoj crkvi u Pićnu - katedrali navještenja Blažene Djevice Marije.

Očito su pićanski biskupi i sami pokušali razriješiti proturječja oko svoja dva istoimena sveca pa biskup Antonio Marenzi (1635.-1646.) piše o njihovom životu i knjigu. Prilikom rekonstrukcije katedrale tako su kipovi obojice svetaca postavljeni na njeno pročelje, a zajedno su prikazani i na slici na oltaru svetog Nicefora pri čemu Nicefor ranokršćanski mučenik i zaštitnik Pićanske biskupije u rukama drži maketu Pićna.

Od Akvileje do Napoleona

U srednjem vijeku, ne samo crkvenu, već i svjetovnu vlast u Pićnu imaju Akvilejski patrijarsi, nakon čega Pićan biva uključen u pazinski posjed kojim upravlja Majnard Črnogradski. Dok su se obalni istarski gradovi jedan po jedan postepeno priklanjali Veneciji, Pićan je s Pazinom i okolicom imao potpuno drugačiju sudbinu. Ženidbom Majnardove nasljednice grofice Matilde Pazinske za goričkog grofa Engelberta, Pićan krajem krajem XII. stoljeća postaje sastavnim djelom njihove Grafschaft Ysterreich koja 1374. pod imenom Pazinska knežija, temeljem ugovora o nasljeđivanju, postaje privatno vlasništvo porodice Habsburg.

Oni čitavu knežiju najradije daju u kratkoročne zakupe sad jednom, sad drugom plemiću, u čije ime posjedom upravljaju kapetani, a Habsburzi tim novcem financiraju svoj uspon na carsko prijestolje. Tužna polumilenijska podjela Istre na austrijski i venecijanski dio, prožeta čestim surovim sukobima dva svadljiva susjeda, upadima Turaka i epidemijama kuge, završila je tek padom Venecije i dolaskom Napoleona.

Prošećimo Pićnom

U parku pred ulazom u Pićan nalazi se kip svetog Ivana Nepomuka (9), češkog sveca, zaštitnika kraljica, mostova, ispovjednih tajni i zaštitnika protiv poplava, sagrađen 1714. Izvan zidina, uz groblje pronaći ćete crkvicu sv. Mihovila posebnu po zidnim freskama iz prve polovice 15. stoljeća. Pićan je vjerovatno na ulazu u grad nekada imao pokretni most. Nedaleko njega spomenik je Pićancima nastradalima u II. svjetskom ratu (10), a na nešto sniženom terenu uz park nalazi se crkvica svetog Roka (11), zaštitnika od kuge kojoj je kamen temeljac postavio biskup Gašpar Bobek (1631.-1634.) u jeku jedne od najvećih epidemija kuge. U stari dio Pićna ulazimo kroz monumentalna gradska vrata (1) koja potječu iz 14. stoljeća, a obnovljena su 1613. za biskupa Antonia Zara (1601. -1621.). Zahvaljujući bliskoj vezi s nadvojvodom Ferdinandom Zara je već s 27 godina od običnog klerika postao biskup Pićna. U Pićnu je napisao svoje životno djelo, svojevrsnu filozofsku enciklopediju pod naslovom Anatomia ingeniorum et scientiarum sectionibus quattuor comprehensa, koja je tiskana u Veneciji 1615. Ostat će zapamćen kao prvi talijanski mislilac koji se odvojio od skolastičke filozofije. Zara je obnovio i biskupsku palaču (2), a započeo je i gradnju nove katedrale. Međutim, već su 1653. i katedrala i biskupski dvor opustošeni u najvećoj buni kmetova u Istri. Pritisnuti novim davanjima koja su uvedena zbog podmirivanja dugova Knežije prema Kranjskoj, a naročito zbog surovosti predstavnika kranjske pokrajinske uprave Hanibala Bottonija, oko tri tisuće ljudi iz čitave Knežije okupilo se 6. srpnja u Gračišću i krenulo na Pićan pod vodstvom Mate Bolka. Razvalili su gradska vrata, provalili u katedralu, u biskupski dvor i kuće kanonika te na licu mjesta presudili Bottoniju i njegovom kancelaru.

Vidikovac Franje Ferdinanda - Pogled s ovog mjesta na brdovit krajolik središnje Istre, kao i poseban okus pićanskog vina koje mu je ponudio župnik, uvjerili su austrijskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda da sljedeći put u Pićan mora doći u pratnji žene Sofije, strastvene slikarice, kako bi ovjekovječila prizor. Ta mu se želja nažalost nije ostvarila jer su oboje nedugo zatim nastradali u atentatu u Sarajevu 1914.

Nasuprot župne crkve nalazi se rodna kuća Matka Brajše Rašana (6) zborovođe, zapisivača istarskih narodnih napjeva i skladatelja, koji je 1912. na tekst Ivana Cukona skladao današnju službenu istarsku himnu Krasna zemljo. Manje je poznato da je još jedna važna muzička ličnost vezana uz Pićan. Radi se o Slovencu Jurju Slatkonji, osnivaču i voditelju bečkog dvorskog orkestra i kasnijem prvom bečkom biskupu koji se u Pićnu spominje od 1506. kao administrator biskupije, a 1513. kao biskup.

Od trga pred crkvom možemo nastaviti ulicom prema zapadu uz zgradu u kojoj je od 1914. do 1918. djelovala Narodna čitaonica (7). Kroz mali prolaz možemo izaći desno u vrtove kako bi vidjeli najsačuvaniji dio gradskih zidina. Na suprotnom kraju Pićna preporučujemo posjetiti vidikovac Svete Jelene (8) nazvan po istoimenoj crkvici koja je nekada bila na tom mjestu. U tom dijelu naselja ima još napuštenih starih kuća zanimljive arhitekture s rustikalnim nadvratnicima i stepeništima ponekad uklesanim u živu stijenu koje tek čekaju da im se udahne novi život.

Ivana Jakomići***

Upit za rezervaciju

Odrasli

Djeca

Ime i prezime

Država

E-mail

Poruka