Put Istarskog razvoda

PUT ISTARSKOG RAZVODA - tematska staza uređena zalaganjem lokalne udruge Valigaštar, opremljena je interpretacijskim panoima na četiri jezika i  započinje kod kapelice Gospe Lurdske (1898.) te nas vodi sedam stoljeća daleko u povijest, u srednji vijek, u vrijeme kada je Istra bila podijeljena između dva gospodara - Oglejskog patrijarha i Goričko pazinskog kneza. Iz tog je razdoblja sačuvan hrvatskim jezikom i glagoljskim pismom pisan važan pravni dokument poznat kao Istarski razvod.

 

On nam svjedoči o 21 dan dugom utvrđivanju spornih međa između predstavnika vlasti i lokalnog stanovništva koje je bilo organizirano u seoske općine ili “komune”, na čijem su čelu bili izabrani predstavnici - župani. Komisija je obišla čak 44 komuna te je o međašenju vodila zapisnik na trima jezicima - hrvatskom, njemačkom i latinskom. Slijedili su ih u povorci starci koji su poznavali međe, ali i djeca, kako bi to naučili i sačuvali za buduće naraštaje. Kao mjesta razgraničenja koristili su se u prirodi lako vidljivi znakovi: lokve, potoci, izvori, stabla, putevi, od kojih je većina vidljiva i danas dok su drugima sačuvana samo imena.

VALIGAŠTAR - je jedan od izvora koji se spominje u Istarskom razvodu, a do njega dolazimo kad nakon stotinjak metara skrenemo lijevo u polja. Danas je tu samo okruglo kameno grlo dubokog zdenca, a nekoć je  voda iz izvora punila obližnju istoimenu lokvu na kojoj su stanovnici obližnjih naselja napajali stoku. Razvodom je utvrđeno da je tu granica između motovunskog i trviškog komuna te da ga i jedna i druga strana mogu koristiti, ali i svaka svoju stranu odžavati. Čavlima su tada na stablu oskoruše označili znak križa, a na stablu oraha znakove. 

 

BADAVCA - drugi izvor opisan u Istarskom razvodu kao mjesto razgraničenja motovunskog i trviškog komuna. Tom su prilikom sudionici razvoda na kamenu urezali križ koji je vidljiv i danas. Na području oko izvora postavljeni su rustikalni kameni spomenici na kojima su uklesane neke upečatljive misli zapisane prije 700 godina, kao, npr : “I ZATO JE PRAVICA VAPILA DA SE KRIVICA POTARE”. Dvanaest ovećih komada kamenja s imenima svih obližnjih “komuna” poredano je oko središnjeg koji simbolizira stol i na kome je upisano: "I TU SE VSI KOMUNI SJEDINIŠE S MIROM"...

Mir na koji su prisegli sudionici davnašnjeg razvoda opisanog na požutjelim stranicama, nije, međutim, trajao dugo. Želimo li slijediti njihov gotovo uzvišen i romantičan pohod nastavit ćemo sporednim poljskim putem prema jugu do sela Kvešti pa do Trnove lokve, sve do Svetog Lovreča i dalje.

U doba sastavljanja Istarskog razvoda, a to je prema povjesničarima moglo biti između 1275. i 1325., Istra je već bila politički podijeljena. Najveći dio Istre bio je u vlasništvu Akvilejskog patrijarha, ali se, već od 1150. godine, gradovi zapadne istarske obale jedan po jedan priklanjaju Veneciji - Rovinj, Poreč, Umag, Novigrad, Piran ..., dok se u Pazinu, u isto vrijeme, formira zasebna knežija kojoj pripadaju još Trviž, Kašćerga i Tinjan, a kasnije i Sveti Lovreč, Dvigrad, Pićan, kao i neki posjedi oko Motovuna. Ta je knežija ženidbenom vezom1185. godine prešla u vlasništvo Goričkih grofova, a 1374. nasljednim ugovorom postaje privatnim vlasništvom austrijske porodice Habsburg. Mnogobrojni ratni sukobi triju svadljivih susjeda u kojima dvojica ratuju, a treći se pridružuje sad jednom, sad drugom, kulminirali su 1420. kada konačno svi posjedi Patrijarha prelaze u vlast Venecije.

Ni tada sukobi ne staju već Venecijanci već iduće godine napadaju i ruše austrijski Lindar i zauzimaju Grimaldu, razaraju Žminj, Ružar, Vižinadu i Draguć. U velikom ratu Cambrajske lige 1508. - 1516. Venecija iz pravca Motovuna napada Pazinsku knežiju. Prvi je na udaru bio obližnji Trviž gdje su se borili do posljednjeg čovjeka. Pazin tučen topovima, osvojen i opljačkan, Beram i Tinjan predaju se bez borbe. U ruke Venecije na kratko (1508. - 1509.) pada cijela Istra pa i Rijeka. Arbitražom u Trentu 1535. u vlast Venecije prelaze Barban, Rakalj, Račice, Sovinjak, Marčenegla, Draguć, Vrh, Hum, Buzet, Kostanjevica, Vižinada, Ružar i Momjan. Nakon rata obje strane, i Austrija i Venecija, potiču naseljavanja uglavnom prebjega pred Turcima te se u to vrijeme na područje Badavce doseljavaju prebjezi iz Dalmacije i formiraju naselje Bados. Venecijanci tu kod Badosa jednom godišnje organiziraju smotre svojih černida - crne vojske, sastavljene od lokalnog stanovništva. U Uskočkom ratu koji je uslijedio 1612. - 1616. Austrija je spalila Karojbu i razorila Bados, koji se nakon toga nikada više nije obnovio. Ostala je samo Crkva sv. Marije od Badosa neposredno uz Sopajac.